RAČUNOVODSTVO je sistem čije funkcionisanje obezbjeđuje informacije o prenosnom, imovinskom i finansijskom položaju, tokovima gotovine, promjenama na vlastitom kapitalu i drugim finansijskim i nefinansijskim informacijama značajnim za eksterne i interne korisnike finansijskih izvještaja.

Računovođa je osoba koja vrši zapise u poslovne knjige.

Svrha vođenja poslovnih knjiga je sastavljanje godišnjeg finansijskog izvještaja, odnosno utvrđivanja poslovnog rezultata. Godišnji finansijski izvještaj podnosi se Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge (APIF) i Poreskoj upravi Republike Srpske (PURS) i on je osnova za plaćanje poreza na dobit. Osim toga, Godišnji finansijski izvještaj je vrlo bitan dokument prilikom traženja kredita od banke, subvencija, podsticaja i slično.

 

KNjIGOVODSTVO je sastavni dio računovodstva, odnosno sistem koji obuhvata prikupljanje, klasifikovanje, evidentiranje i sumiranje poslovnih transakcija, te čuvanje originalne poslovne dokumentacije koja pruža dokaze o tim transakcijama.

Pravna lica su dužna da vode poslovne knjige, sačinjavaju i prezentuju svoje finansijske izvještaje, te vrše njihovu reviziju. Ona se razvrstavaju, u zavisnosti od prosječnog broja zaposlenih, ukupnog godišnjeg prihoda i prosječne vrijendosti poslovne imovine na mikro, mala srednja i velika pravna lica.

Pravno lice svojim opštim aktom uređuje organizaciju sistema knjigovodstva i računovodstva, računovodstvene kontrolne postupke, računovodstvene politike i procjene, kretanje knjigovodstvenih isprava i rokove za njihovo dostavljanje, postupke pripreme izvještaja, te određuje lica koja su odgovorna za zakonitost i pravilnost sačinjavanja knjigovodstvenih isprava.

 

USLUGE koje nude agencije za računovodstvene usluge:

  1. Obračun PDV
  2. Podnošenje PDV prijave Upravi za indirektno oporezivanje
  3. Vođenje knjiga PDV, KUF-a i KIF-a
  4. Obračun poreza na dobit i izrada poreskog bilansa
  5. Mjesečna prijava za porez po odbitku (1002)
  6. Prijava za registraciju zaposlenih 1000-P3
  7. Poslovi plaćanja i likvidature dokumentacije
  8. Sačinjavanje dokumentacije za kompenzacije i cesije
  9. Sačinjavanje IOS-a
  10. Poslovi finansijskog knjigovodstva
  11. Izrada polugodišnjeg i godišnjeg obračuna
  12. Poslovi blagajne, statistike i dr.
  13. Bankarski poslovi (polog pozara, plaćanje, čekovi i dr.)
  14. Saradnja sa Poreskom upravom
  15. Saradnja sa Upravom za indirektno oporezivanje
  16. Obračun naknada za bolovanja

KNjIGOVODSTVENE ISPRAVE I POSLOVNE KNjIGE

Knjigovodstvena isprava predstavlja pisani dokument u materijalnom ili elektronskom obliku o nastalom poslovnom događaju kojim su obuhvaćeni svi podaci neophodni za knjiženje u poslovnim knjigama, potpisan od lica koja su ovlašćena za sačinjavanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava.

Poslovne knjige predstavljaju jednoobrazne evidencije o stanju i promjenama na imovini, obavezama i vlastitom kapitalu, kao i ostvarenim prihodima i nastalim rashodima a čine ih: dnevnik, glavna knjiga i pomoćne knjige. Dnevnik i glavna knjiga se vode po sistemu dvojnog knjigovodstva.

  1. Dnevnik je poslovna knjiga u koju se poslovni događaji nastali u toku obračunskog perioda unose hronološki, prema redosljedu njihovog nastanka.
  2. Glavna knjiga je sistematska evidencija u kojoj se prikazuju stanja i promjene na imovini, obavezama, vlastitom kapitalu, prihodima i rashodima u toku obračunskog perioda i koja predstavlja osnov za izradu finansijskih izvještaja.
  3. Pomoćne knjige su analitičke evidencije koje se vode za nematerijalna sredstva, nepokretnosti, postrojenja i opremu, investicione nekretnine, finansijske plasmane, zalihe, potraživanja, gotovinu i gotovinske ekvivalente, obaveze, kapital i druge bilansne pozicije.
  4. Dnevnik blagajne je pomoćna knjiga u kojoj se prikazuju stanje i promjene na gotovini i ekvivalentima gotovine, koja se zaključuje na kraju svakog dana u kojem je bilo promjena u blagajni, a knjigovodstvu na knjiženje dostavlja se najkasnije narednog dana.

Pravno lice ili preduzetnik koji vodi dvojno knjigovodstvo sačinjavaju i prezentuju javnosti finansijske izvještaje za poslovnu godinu završenu 31.12. tekuće godine sa uporednim podacima za prethodnu godinu. Poslovne knjige i finansijski izvještaji čuvaju se u originalu ili korišćenjem drugih adekvatnih sredstava arhiviranja.

Poslovne knjige i finansijski izvještaji vode se, pripremaju i čuvaju u poslovnim prostorijama pravnog lica, organizacionog dijela pravnog lica, preduzetnika ili lica kome je povjereno vođenje poslovnih knjiga u Republici.

Ako se poslovne knjige vode u elektronskom obliku , pravno lice, odnosno organizacioni dio pravnog lica, ili preduzetnik dužni su da ovlašćenim kontrolnim organima obezbijede pristup centralnoj bazi podataka radi nesmetane kontrole poslovnih knjiga.

Dnevnik i glavna knjiga čuvaju se najmanje 10 godina. Pomoćne knjige čuvaju se najmanje 5 godina. Finansijski izvještaji i izvještaji o izvršenoj reviziji čuvaju se trajno u originalnom obliku. Rokovi u kojima se čuvaju poslovne knjige i finansijski izvještaji počinju da teku nakon isteka posljednjeg dana poslovne godine na koju se odnose.

BILANS USPJEHA

Bilans uspjeha je finansijski izvještaj u kojem se prikazuju prihodi i rashodi privrednog društva s ciljem utvrđivanja rezultata poslovanja (ostvarenje dobiti ili gubitka) u određenom vremenskom periodu.

Sadržinu Bilansa uspjeha čine prihodi i rashodi, s tim da se naročito ističe struktura prihoda i rashoda.

Instrukcije kako projektovati Bilans uspjeha namijenjene su osobama koje do sada nisu imale iskustva u pripremanju finansijskih planova. U nastavku biće objašnjeni osnovni elementi Bilansa uspjeha i način njegovog projektovanja.

Cilj i svrha projektovanja Bilansa uspjeha

Bilans uspjeha je izvještaj o uspjehu poslovanja svakog poslovnog subjekta. To je izvještaj o prihodima, troškovima i rezultatu poslovanja na kraju određenog perioda poslovanja. Konačan rezultat poslovanja može biti gubitak ili dobitak. Projekcija Bilansa uspjeha radi se u cilju sagledavanja budućih rezultata određenih poslovnih odluka koje se donose u sadašnjosti. Na primjer, planom prodaje definisali ste količine, cijene i očekivane prihode u narednom periodu. Projektovani Bilans uspjeha sadrži, osim prihoda i sve troškove perioda posmatranja i treba da pokaže da li ćete datom strukturom prihoda i troškova, u definisanom periodu posmatranja, poslovati pozitivno (dobitak) ili negativno (gubitak). Ukoliko niste zadovoljni planirani rezultatom, potrebno je ponovo preispitati pretpostavke na kojima su definisani planirani prihodi i troškovi i sagledati koja su potencijalna mjesta unapređenja i promjena. Sa planiranjem i projektovanjem manje su šanse da ćete greške napraviti na tržištu.

Osnovni koraci u pripremi Bilansa uspjeha

Forma Plana Bilansa uspjeha iz priloga pokriva period planiranja od godinu dana. Istu je moguće prilagoditi vašim potrebama.

Dvije su osnovne faze u procesu planiranja i to:

  1. planiranje prihoda (koje preuzimamo iz plana prodaje);
  2. planiranje troškova.

Plan troškova se, takođe, radi u dvije faze:

  1. planiranje direktnih troškova proizvodnje;
  2. planiranje indirektnih troškova poslovanja.

Direktni troškovi su svi oni troškovi koji su u direktnoj vezi sa procesom proizvodnje i nastajanjem svake jedinice proizvoda/usluge.

Indirektni troškovi su troškovi poslovanja, oni ne učestvuju direktno u procesu proizvodnje, ali bez njih poslovanje ne bi bilo moguće. Najbolji primjer su plate radnika u proizvodnji, što je direktan trošak proizvodnje i na primjer, plata računovođe. Plata računovođe je idirektni trošak, jer računovođa ne učestvuje u proizvodnji, ali bez njega poslovanje ne bi bilo moguće.

Bilans uspjeha sadrži nekoliko nivoa rezultata:

  1. Bruto rezultat (bruto marža) koji se dobija iz razlike ukupnih poslovnih prihoda i direktnih troškova. Ovaj rezultat pokazuje koliko prihoda, po pokriću direktnih troškova, ostaje firmi za pokriće indirektnih troškova poslovanja.
  2. Poslovni dobitak/gubitak je drugi nivo rezultata i pokazuje razliku Bruto rezultata i indirektnih troškova. Nazivamo ga Poslovnim jer isključuje uticaj načina finansiranja na rezultat, kao i sve vanredne događaje (koji mogu biti prihodi ili troškovi).
  3. Treći nivo rezultata je Poslovni dobitak prije oporezivanja koji, za razliku od prethodnog rezultata, sadrži i troškove finansiranja. U slučaju vanrednih prihoda i troškova, koji nisu dio redovnog poslovanja, isti bi bili dio ovog nivoa rezultata. S obzirom na to da se radi o projekciji Bilansa uspjeha, vanredne događaje rijetko projektujemo jer bi time bili dio očekivanog i samim tim redovnog poslovanja.
  4. Posljednji nivo rezultata je Dobitak poslije oporezivanja ili gubitak. Stopa poreza koju računamo na prethodni nivo rezultata je zvanična stopa koja važi u određenoj zemlji.
  5. Svaki od nivoa rezultata može biti dobitak ili gubitak. Jedina razlika je da se u slučaju gubitka ne obračunava porez na dobit.

Najčešća greška u pripremi plana Bilansa uspjeha je namještanje rezultata u cilju iskazivanja dobitka. Česte su situacije da je rezultat negativan u prvim godinama poslovanja i, kao takav, očekivan, što može biti posljedica specifičnosti industrije ili samog tržišta, a ne lošeg poslovanja preduzetnika.

PLAN NOVČANIH TOKOVA

Izvještaj o novčanim tokovima je najznačajniji poslovni alat u upravljanju gotovinom. Planiranjem novčanih tokova preduzetnici imaju kompletan uvid u planirane prilive i odlive novca što dalje omogućuje upravljanje likvidnošću poslovanja.

Osnovno pravilo poslovanja je da dobitak nije jednak stanju gotovine na kraju istog perioda posmatranja. Rijetke su situacije da preduzetnici u određenom mjesecu naplate sve prihode i isplate sve troškove, što bi donekle izjednačilo prilive i odlive novca sa prihodima i troškovima poslovanja.

Na primjer, ukoliko ste kupcima odobrili odloženo plaćanje, prihod ostvaren u jednom periodu ne znači automatski i priliv novca po osnovu tog prihoda u istom periodu. Istovremeno, ukoliko nemate odloženo plaćanje prema dobavljačima to znači da su troškovi jednaki odlivima gotovine tj. isplati obaveza prema dobavljačima u istom periodu. Znajući da će prihodi biti naplaćeni u nekom narednom periodu zadatak preduzetnika je da planiranjem novčanih tokova na vrijeme sagledaju ovakve buduće događaje i nađu način pokrića gotovine koja nedostaje.

Plan novčanih tokova može biti prilagođen konkretnim potrebama svakog poslovnog subjekta. Model Plana novčanih tokova u daljem tekstu je jedan od najjednostavnijih. Period posmatranja može biti mjesec, kvartal, šest mjeseci, ili godina.

Kako pripremiti Plan novčanih tokova?

  1. Polaznu osnovu planiranja novčanih tokova čini Plan bilansa uspjeha
  2. Dvije stvari koje treba najprije naučiti su:
    • amortizacija je fiktivan trošak i po osnovu troška amortizacije neće nastati novčani odlivi iz poslovanja,
    • novac na kraju svakog perioda je jednak novcu na početku narednog perioda.
  3. Novčani prilivi će nastati po osnovu onih prihoda iz Plana bilansa uspjeha za koje očekujete da će biti naplaćeni u istom periodu (npr. mjesec). Prilive novca po ostalim prihodima raspoređujete na buduće periode kada očekujete naplatu potraživanja. Ukoliko je, na primjer, vaš dogovor sa kupcima da 40% plaćaju avansno, a 60% na odloženo do 45 dana, planom novčanih tokova predviđate priliv od 40% u istom mjesecu kada su i nastali prihodi, a preostalih 60% u narednom mjesecu.
  4. Takođe, novčani odlivi će nastati po osnovu onih troškova iz Plana bilansa uspjeha koje plaćate u istom periodu kada su i nastali. To su najčešće plate, komunalije, ali i dobavljači sirovina i ostalog materijala, ukoliko ugovorom niste isposlovali odloženo plaćanje.
  5. Konačno, stanje gotovine na kraju svakog mjeseca tj.perioda je razlika svih priliva i odliva u datom periodu uvećana ili umanjena za stanje gotovine na početku perioda. Razlika u datom periodu je uvećana za stanje na početku ukoliko je početno stanje bilo veće od nule, odnosno umanjena ukoliko je početno stanje bilo manje od nule (npr. koristite dozvoljeni minus po tekućem računu kod banke).

UPRAVLjANjE FINANSIJAMA

Pokretanje privatnog biznisa je veliki izazov. Imati genijalnu poslovnu ideju je samo jedan korak ka poslovnom uspjehu. Upravljanje poslovnim finansijama je najčešće najkritičnija poslovna funkcija i vještina uspješnih preduzetnika.

Upravljanje finansijama predstavlja proces upravljanja sticanjem (pribavljanjem) i upotrebom finansijskih sredstava, što treba da doprinese ostvarenju unaprijed definisanih finansijskih ciljeva.

Osnovni finansijski ciljevi svakog poslovnog subjekta su:

  1. precizno i blagovremeno sagledavanje i definisanje finansijskih potreba,
  2. pribavljanje finansijskih sredstava iz najpovoljnijih izvora,
  3. njihova racionalna upotreba i kontrola troškova poslovanja,
  4. kontrola kretanja novčanih priliva i odliva i
  5. obezbjeđenje željene stope povrata na uložena sredstva, u smislu pokrića troškova angažovanog kapitala i adekvatne nadoknade za preuzeti rizik.

Čak i u situaciji kada preduzetnik koristi sopstvena sredstva finansiranja, ovaj kapital ima svoju cijenu i ona je najmanje jednaka kamatnoj stopi koju bi dobio da datu sumu novca deponuje kod banke. Što je rizik angažovanja sredstva veći, veća je i očekivana zarada ili očekivani povrat na uloženi kapital.

Ključne aktivnosti procesa upravljanja finansijama su:

  1. Finansijsko planiranje – preduzetnik mora da bude siguran da u svakom trenutku posjeduje dovoljno raspoloživih sredstava za pokriće finansijskih potreba biznisa. U kratkom roku (koji je najčešće period do godinu dana), planiranje podrazumjeva sagledavanje potreba za obrtnim kapitalom koji će biti korišćen za kupovinu sirovina, finansiranje zaliha i potraživanja od kupaca, isplatu dobavljača i zaposlenih, kao i pokriće troškova potencijalnih kratkoročnih izvora finansiranja (kamate, dospjele rate kredita i sl.). Finansijsko planiranje na srednji i dugi rok (rok duži od godinu dana), sastavni je dio procesa upravljanja razvojem i rastom poslovanja, jer podrazumjeva sagledavanje dugoročnih investicionih potreba biznisa i blagovremenu pripremu za iste.
  2. Finansijska kontrola – je jedna od aktivnosti finansijskog upravljanja koja treba da odgovori na pitanja kao što su:
    • Kakva je produktivnost rada i upotrebe raspoloživih resursa?
    • Da li se posao razvija u željenom pravcu u smislu broja prodatih proizvoda, troškova proizvodnje, ostvarene zarade, kao i brzine isplate obaveza i naplate potraživanja?
    • Da li osobe odgovorne za upravljanje finansijama zaista rade u najboljem interesu vlasnika, kao i koja su eventualna polja za unaprjeđenjem?
  3. Donošenje finansijskih odluka – ključne finansijske odluke vezane su za investicije, izvore finansiranja, željenu stopu povrata na uložena sredstva i, u skladu s tim, politiku isplate dividendi.
    • Investicije su pokretači rasta i razvoja poslovanja. Odluka od presudnog značaja za dalji razvoj poslovanja odnosi se na način finansiranja novih investicija. Postoje brojne opcije, od dodatnog ulaganja sopstvenog kapitala, preko različitih kreditnih aranžmana kod finansijskih institucija, pa sve do pronalaženja strateških investitora i poslovnih partnera.
    • Druga važna finansijska odluka je da li reinvestirati profit ili isti isplatiti kroz dividende vlasniku. Isplatom celokupne zarade vlasnici biznisa dovode u pitanje buduće profite jer, kao što je već pomenuto, bez investicija nema rasta i razvoja poslovanja.

Za uspješno upravljanje navedenim finansijskim aktivnostima neophodno je da svaki privredni subjekt razumije strukturu i sadržaj finansijskih izvještaja:

  1. Bilans stanja
  2. Bilans uspjeha
  3. Bilans tokova gotovine
  4. Izvještaj o promjenama na kapitalu
  5. Napomene uz finansijske izvještaje

FINANSIJSKA ANALIZA

Cilj analize kreditne sposobnosti preduzeća je sagledavanje njegove zarađivačke moći (prodaja i obezbjeđenje redovnih prihoda), kao i sposobnosti preduzeća da iz generisanih prihoda obezbijedi redovni priliv novčanih sredstava (naplata potraživanja), kako bi na vrijeme servisiralo svoje obaveze prema dobavljačima i ostalim povjeriocima (plaćanje dospjelih obaveza). Suština ove analize svodi se na dobijanje što preciznijih odgovora na pitanja:

  1. Da li su realna i naplativa (likvidna) potraživanja preduzeća?
  2. Da li preduzeće može na vrijeme da isplaćuje svoje obaveze?
  3. Da li zalihe mogu da se prodaju u planirano vrijeme (brzina obrta zaliha)?
  4. Da li je marža realna?
  5. Do koje granice se može smanjivati profitna stopa preduzeća, a da to ne dovede u pitanje njegovu mogućnost isplate kamata, renti, glavnice kredita i slično?
  6. Da li je finansijsko stanje preduzeća stabilno, nestabilno, ili nešto između?

Nije dovoljno samo obezbijediti kvalitativne odgovore na navedena pitanja, već i kvantifikovati iste kako bi podaci bili uporedivi sa standardima koji postoje u datim industrijama. Takođe, važno je poređenje datih veličina kroz vrijeme kako bi se pratilo kretanje poslovanja, a ne samo stanje na određeni dan.

Iz gore navedenih razloga, analiza kreditne sposobnosti najčešće se radi pomoću metoda koeficijenata. Suština metoda sastoji se u izračunavanju koeficijenata koji se dobijaju iz odnosa pojedinih pozicija iz finansijskih izveštaja.

Preduzetnici bi trebalo da budu dobro upoznati sa navedenim pokazateljima finansijske uspješnosti poslovanja preduzeća, bez obzira da li apliciraju za dodatna sredstva finansiranja ili to rade samo u cilju redovnog praćenja finansijskog stanja preduzeća. Svaka veća promjena u navedenim pokazateljima jasan je znak da se nešto dešava i potrebna je detaljna analiza.

Najčešće korišćeni pokazatelji (racia) u praksi su:

  1. pokazatelji likvidnosti
  2. pokazatelji aktivnosti
  3. pokazatelji profitabilnosti

U daljem tekstu biće predstavljen postupak izračunavanja svakog od njih i tumačenje šta dobijeni pokazatelji govore o pojedinim segmentima finansijskog zdravlja preduzeća.

1. Pokazatelji (ili racio) likvidnosti mjeri sposobnost preduzeća da izmiruje svoje obeveze o roku dospijeća. Postoji više racia koji spadaju u ovu grupu. Za potrebe naše analize ukazujemo na dva.

a) Opšti racio likvidnosti dobija se stavljanjem u odnos ukupnih obrtnih sredstava preduzeća sa kratkoročnim obavezama.

Kratko podsjećanje: ukupna kratkoročna sredstva preduzeća uključuju sva potraživanja od kupaca, zalihe preduzeća, gotovinu i gotovinske ekvivalente; dok kratkoročne obaveze uključuju sve obeveze preduzeća kao što su: dobavljači, plate, rate kredita, poreske obaveze i sl. Obje veličine nalaze se u Bilansu stanja.

On pokazuje koliko obaveza preduzeća dolaze na svaku jedinicu kratkoročnih (likvidnih) sredstava. Ukoliko su kratkoročna sredstva veća od kratkoročnih obaveza, ovaj racio broj (količnik) biće >1 što govori o tome da je preduzeće u stanju da izmiruje svoje kratkoročne obaveze iz raspoloživih kratkoročnih sredstava. Racio broj 1.

2. Pokazatelji (ili racia) aktivnosti pokazuju efikasnost korišćenja raspoloživih sredstava u ostvarivanju prihoda preduzeća. U ovu grupu pokazatelja spada veliki broj pokazatelja.

a) Koeficijent obrta kupaca gdje je:

  • KOK -koeficijent obrta kupaca,
  • NPP – neto prihod od prodaje (veličina iz Bilansa uspjeha)
  • PSK – prosječna potraživanja od kupaca (veličina iz Bilansa stanja).

Ovaj koeficijent pokazuje brzinu naplate potraživanja od kupaca i cilj svakog preduzetnika je da bude što veći što ukazuje na dobru politiku naplate potraživanja i likvidnost preduzeća.

b) Koeficijent obrta zaliha gdje je:

  • KOZ -koeficijent obrta zaliha,
  • CKPP- cijena koštanja prodatih proizvoda (veličina iz Bilansa uspjeha)
  • PSZ – prosječno stanje zaliha (veličina iz Bilansa stanja).

Kao i u prethodnom slučaju cilj je da ovaj broj bude što veći jer govori o brzini prodaje zaliha i samim tim dobroj politici upravljanja istim. Što preduzeće brže prodaje zalihe, uz istovremeno brz obrt kupaca i naplatu potraživanja, to će novac biti kraće „zaglavljen“ u robi i potraživanjima od kupaca i moći će da iz slobodnih novčanih sredstava obezbijedi redovno izmirenje dospjelih obaveza i kontinuitet u procesu proizvodnje.

v) Koeficijent obrta dobavljača gdje je:

  • KOD – koeficijent obrta dobavljača,
  • CK – cijena koštanja (veličina iz Bilansa uspjeha),
  • PZ – promjena stanja zaliha (+povećanje zaliha, – smanjenje zaliha, veličine iz Bilansa stanja),
  • PSD – prosječno stanje dobavljača (obaveze prema dobavljačima iz Bilansa stanja)

Suprotno prethodnim, ovaj pokazatelj treba da bude što manji jer govori o brzini plaćanja obaveze i samim tim uslovima odloženog plaćanja koje je preduzetnik ispregovarao sa povjeriocima. Cilj je da bude manji od koeficijenta obrta kupaca jer to ukazuje da je likvidnost dobra i da preduzeće prije naplaćuje svoja potraživanja nego što plaća obaveze.

Kada 360 (broj dana u godini) podjelimo sa bilo kojim od navedenih pokazatelja aktivnosti dobijamo prosječan broj dana: držanja potraživanja od kupaca, zaliha i obaveza prema dobavljačima. Na ovaj način sve veličine postaju uporedive i preduzetnik može sam da ocijeni svoju sposobost plaćanja obaveza iz potraživanja.

U suprotnom, ukoliko kupci imaju veći broj dana odloženog nego što je on dobio od dobavljača, moraće dodatno da se zadužuje.

3. Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) stavljaju u odnos više nivoa rezultata (dobitka ili profita preduzeća) sa uloženim kapitalom (ukupnim ili samo sopstvenim) kako bi se ocijenila zarađivačka sposobnost preduzeća. To znači da dobijeni pokazatelji govore o tome koliko preduzetnik zarađuje na svaku jedinicu uloženog kapitala.

Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) iskazuju se u vidu stope (%) i pokazuju prinos na određena uložena sredstva.

U nastavku su predstavljene neke od najčešće korišćenih stopa u praksi:

  1. Stopa poslovnog dobitka – dobija se iz odnosa poslovne dobiti i neto prihoda od prodaje, pomnoženo sa 100.
  2. Stopa neto dobitka ili marže – pokazuje odnos neto dobiti (profita) prema vrijednosti neto prodaje, takođe pomoženo sa 100.
  3. Stopa prinosa na ukupni kapital – dobija se stavljanjem u odnos poslovnog dobitka i prosječnih ukupnih poslovnih sredstava, pomnoženo sa 100.
  4. Stopa prinosa na sopstveni kapital – dobija se stavljanjem u odnos neto dobitka i prosječnih sopstvenih sredstava (kapital preduzetnika), pomnoženo sa 100.

Ovako dobijene stope preduzetnik može da poredi sa stopama prinosa koje bi dobio ukoliko bi sredstva uložio u neki drugi biznis ili recimo u banku. Zato ove pokazatelje profitabilnosti nazivamo i pokazateljima zarađivačke snage biznisa jer ukazuju na stopu prinosa (zaradu) na svaku jedinicu uloženih sredstava.

FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI I KONSOLIDOVANI FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI

Godišnje finansijske izvještaje čine :

  • Bilans stanja,
  • Bilans uspjeha,
  • Bilans tokova gotovine,
  • Izvještaj o promjenama na kapitalu i
  • Napomene uz finansijske izvještaje.

Preduzetnici koji vode dvojno knjigovodstvo, zajednice etažnih vlasnika, sindikalne organizacije i druga udruženja građana godišnje finansijske izvještaje prezentuju isključivo kroz Bilans stanja i Bilans uspjeha, ukoliko je prosječan broj zaposlenih manji od pet, prosječna vrijednost poslovne imovine na kraju poslovne godine do 250.000 KM i ukupan godišnji prihod do 500.000 KM.

Pravno lice kod koga nastanu statusne promjene, kao i pravno lice nad kojim je otvoren stečajni ili likvidacioni postupak, pored finansijskih izvještaja, sačinjava i prezentuje finansijske izvještaje sačinjene na dan promjene pravne forme, kao i na dan otvaranja i zaključenja stečajnog ili likvidacionog postupka.

Uz godišnji finansijski izvještaj korisnicima finansijskih izvještaja prezentuje se i poseban izvještaj sačinjen prema zahtjevu Republičkog zavoda za statistiku.

Konsolidovani finansijski izvještaji su finansijski izvještaji grupe u kojima su imovina, obaveze, sopstveni kapital, prihodi, rashodi i tokovi gotovine matičnog pravnog lica i njegovih zavisnih pravnih lica prezentovani kao da su jedna ekonomska cjelina. Grupu čine matično pravno lice i njegova zavisna pravna lica nad kojima matično pravno lice ostvaruje kontrolu, u skladu sa IAS, odnosno IFRS.

Matična pravna lica imaju obavezu da sačinjavaju, prezentuju, objavljuju i dostavljaju konsolidovane finansijske izvještaje u skladu sa odgovarajućim IAS, odnosno IFRS.

FISKALNE KASE

Fiskalne kase su uređaji za registrovanje podataka o vrijednosti prodatih dobara i izvršenih usluga, drugim riječima prometa, koji su prethodno uneseni u kasu u vidu baze podataka o dobrima i uslugama, uz istovremeno evidentiranje na kontrolnoj traci fiskalne kase, njihovo periodično evidentiranje u fiskalnoj memoriji fiskalne kase i formiranje i štampanje fiskalnih dokumenata.

Zakonom o fiskalnim kasama se, između ostalog, uređuje evidentiranje svakog pojedinačno ostvarenog prometa dobara na malo, odnosno svake pojedinačno izvršene usluge fizičkim licima preko elektronske registar kase sa fiskalnom memorijom. Kontrola evidentiranja prometa preko fiskalne kase, kao i kontrola ovlašćenih servisa u nadležnosti je tržišnog inspektora i ministarstva nadležnog za poslove trgovine.

Osoba koja je upisana u odgovarajući registar za promet dobara na malo, odnosno za pružanje usluga fizičkim licima, dužna je da vrši evidentiranje svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalne kase. Obaveza postoji i u slučaju kada se usluga pruža fizičkom licu, a naknadu za pružene usluge snosi pravno lice, odnosno preduzetnik i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica i bezgotovinsko plaćanje).

Osim fiskalne kase, pravno lice ili preduzetnik mora da ima i terminal za daljinsko očitavanje fiskalnih kasa i da sklopi ugovor sa Telekomom Srpske o usluzi daljinskog očitavanja, poznatiji kao GPS (DžiPieS). Ova obaveza se ne odnosi na poljoprivrednog proizvođača i vlasnika samostalne zanatske radnje koji na pijačnim tezgama i sličnim objektima prodaju poljoprivredne proizvode, odnosno sopstvene proizvode zanatstva i domaće radinosti, kao i na bankarske organizacije, osiguravajuća društva, PTT i javna preduzeća koja naknadu za prodata dobra, odnosno pružene usluge fizičkim licima naplaćuju ispostavljanjem računa o obračunu potrošnje preko mjernih instrumenata (grijanje, gas, telefon, električna energija, voda i dr.).

POSTUPAK FISKALIZACIJE

Prije početka korišćenja fiskalne kase, poreski obveznik preko ovlašćenog servisa dostavlja organizacionoj jedinici Poreske uprave zahtjev za stavljanje u upotrebu fiskalne kase. Fiskalizacija se vrši u ovlašćenom servisu od strane ovlašćenog radnika Poreske uprave i ovlašćenog servisera. Izvršena fiskalizacija i određivanje evidencionog broja fiskalne kase utvrđuje se rješenjem Poreske uprave. Poreska uprava vodi evidenciju o fiskalnim kasama preko kojih se evidentira promet. Evidentiranje prometa preko fiskalne kase ne može se vršiti prije određivanja evidencionog broja i izvršenog plombiranja fiskalne kase.

Nakon izvršene fiskalizacije (plombiranja fiskalne kase fiskalnim plombama od strane Poreske uprave i servisnom plombom od strane ovlašćenog servisa) fiskalna kasa se može pustiti u upotrebu.

Unos baze podataka o dobrima i uslugama u fiskalnu kasu može izvršiti sam korisnik ili to za njega može uraditi ovlašćeni servis. Prema Zakonu o fiskalnim kasama Republike Srpske ovlašćeni servis nije u obavezi da izvrši unos baze podataka o artiklima, pa se može očekivati da za ovu uslugu zahtjeva naknadu.

Fiskalni dokumenti

Fiskalni dokumenti su fiskalni račun, dnevni izvještaj, periodični izvještaj i presjek stanja. Kopija svih ovih dokumenata, kada se odštampaju, ostaje na kontrolnoj traci.

Fiskalni račun sadrži podatke o prodavcu, mjestu i vremenu prodaje, proizvodima, cijenama, iznosima poreza, a može da sadrži i neku reklamnu poruku. Obveznik koji je dužan da evidentira svaki pojedinačni promet dobara na malo, odnosno promet usluga fizičkim licima preko fiskalne kase, dužan je da kupcu dobara, odnosno korisniku usluge odštampa i izda fiskalni račun fiskalne kase preko koje je evidentiran promet, bez obzira da li kupac dobara, odnosno korisnik usluga to zahtjeva ili ne.

Dnevni izvještaj sa zbirnim podacima o tome šta je na kasi rađeno tokom dana, štampa se na kraju svakog radnog dana. Za svaku kasu vodi se knjiga dnevnih izvještaja koja se čuva na prodajnom mestu. Presjek stanja, koji sadrži zbirne podatke od štampanja prethodnog dnevnog izveštaja do trenutka kada se zatraži presjek, pravi se za sopstvene potrebe ili na zahtjev poreskog inspektora. Periodični izvještaj štampa se na kraju poreskog perioda.

Defiskalizacija

U slučaju prestanka obavljanja djelatnosti, a radi preuzimanja podataka iz fiskalne memorije, poreski obveznik je dužan u roku od tri dana od dana prestanka obavljanja djelatnosti da obavijesti Poresku upravu i ovlašćeni servis o prestanku obavljanja djelatnosti.

Zakon o fiskalnim kasama („Službeni glasnik Republike Srpske br. 69/07; 1/11; 65/14 i 21/15“).

USLOVI I NAČIN PLAĆANjA GOTOVIM NOVCEM

Uplata gotovog novca na račun i isplata gotovog novca sa računa inicira se nalogom za plaćanje. Nalog za uplatu gotovog novca na račun može se podnijeti svim ovlašćenim organizacijama, bez razlike gdje se vodi račun u korist kojeg se obavlja uplata. Nalog za isplatu gotovog novca sa računa podnosi se ovlašćenoj organizaciji koja vodi račun učesnika.

Poslovni subjekti mogu u blagajni držati gotov novac do iznosa utvrđenog blagajničkim maksimumom i koristiti ga za gotovinska plaćanja za namjene. Poslovni subjekti visinu blagajničkog maksimuma utvrđuju odlukom nadležnog organa u skladu sa njihovim internim aktima, a na osnovu prosječnih dnevnih isplata iz blagajne u prethodnom mjesecu, kao i drugih uslova koji su od uticaja za potrebu držanja gotovog novca u blagajni.

Poslovni subjekti dužni su da gotov novac ostvaren obavljanjem registrovane djelatnosti evidentiraju u skladu sa propisima o računovodstvu i uplate istog radnog dana na svoj račun otvoren kod ovlašćene organizacije, a najkasnije narednog radnog dana.

KREDITIRANjE

Najčešći izvor finansiranja malih preduzeća jeste lična ušteđevina vlasnika. Međutim, potrebna finansijska sredstva preduzetnici mogu pozajmiti od spoljnih izvora finansiranja, među kojima su najznačajniji:

  • finansijske institucije – banke,
  • državne organizacije,
  • razvojne agencije,
  • lizing kompanije i
  • investicioni fondovi.

Dodatne mogućnosti, koje posljednjih godina sve više dobijaju na značaju u Republici Srpskoj jesu pozajmice od potencijalnih biznis partnera koji u zamjenu za uloženi kapital stiču određeni udio u vlasništvu. Ovako obezbjeđen udio u vlasništvu može pratiti i pravo učestvovanja u upravljanju poslovanjem i odlučivanju, što sve zavisi od visine udjela i dogovora partnera na samom početku.

Sa druge strane, krediti kao izvor finansiranja biznisa predstavljaju pozajmljeni oblik finansiranja koji davaocu kredita ne obezbjeđuje pravo učešća u vlasništvu biznisa već pravo na pripadajuću kamatu ili nadoknadu za korišćenje tuđih izvora finansiranja. Preduzetnik je u obavezi da vrati kredit uvećan za iznos dogovorene kamate koja predstavlja trošak kapitala.

Ukoliko razmišljate o uzimanju kredita vaš prvi korak je definisanje svrhe i namijene kredita. Krediti mogu biti dugoročni i kratkoročni, sa „grejs“ periodom od šest mjeseci ili kraće, sa i bez učešća, sa ili bez hipoteke, ili sa nekim drugim vidom obezbjeđenja, sa mjesečnim, tromjesečnim ili čak polugodišnjim anuitetima itd. Najbolji je onaj kredit koji je u skladu sa vašim biznis potrebama i to prije svega u pogledu roka dospijeća i dinamike otplate.

Osnovno pravilo kreditiranja malog biznisa, posebno na samom početku, je uskladiti rok dospijeća kredita i dinamiku otplate sa dinamikom očekivanih rezultata koji će nastati kao posljedica korišćenja datih finansijskih sredstava.

Najčešći oblici kredita dostupni gotovo kod svih banaka su:

  • Kreditne linije koje pomažu da se premoste privremeni nedostaci novca za finansiranje svakodnevnog poslovanja. To znači da firma ima dozvoljeni minus na svom tekućem računu koji se stalno obnavlja, a pokriva se redovnim prilivima na račun. Kreditna linija vam obezbjeđuje sigurnost i kontinuitet u poslovanju i izmirenju finansijskih obaveza o roku njihovog dospijeća. U praksi česte su situacije da kupac nije u mogućnosti da izvrši obavezu plaćanja u dogovorenom roku, što može uticati negativno na kontinuitet vašeg poslovanja i samim tim vašu sposobnost izmirenja dospjelih obaveza. Kreditne linije obično daje banka kod koje firma ima otvoren tekući račun preko kojeg obavlja dogovoren procenat ukupnog platnog prometa (najčešće za početnike, procenat ide i preko 50% prometa). Kamatne stope su povoljnije u odnosu na ostale vrste kredita i kamata se plaća samo na visinu iznosa u korišćenju.
  • Kratkoročni krediti su krediti sa rokom dospijeća do godinu dana. Obično se vezuju za promjenljivu kamatnu stopu. Kratkočni krediti su takođe poznati kao krediti za likvidnost i koriste se za nabavku i finansiranje obrtnih sredstava kao što su: nabavka robe ili sirovina, finansiranje zaliha roba i sirovina, isplata zarada, kao i prevazilaženje perioda van sezone u firmama koje imaju izražen uticaj sezone na redovno poslovanje.
    Ova vrsta kredita odobrava se na bazi prethodne poslovne istorije firme. Kakve će uslove firma dobiti od banke takođe zavisi od broja godina u poslu, vrste biznisa, da li je firma u gubitku ili dobitku, kao i sredstva obezbjeđenja koja preduzetnik može da ponudi kao vrstu garancije da će kredit biti vraćen u dogovorenom roku.
  • Dugoročni krediti su krediti sa rokom dospijeća dužim od godinu dana. Obično se uzimaju kada postoji potreba za kupovinom nove opreme, kada se lansira novi proizvod, kada nemate dovoljno novca da sami započnete posao, kada ulazite u nove poslovne projekte, kao i svim drugim oblicima finansiranja poslovnog razvoja i širenja raspoloživih poslovnih kapaciteta. S obzirom na dugi rok vraćanja kredita, ova vrsta pozajmice uglavnom ide sa obezbjeđenjem u vidu hipoteke nad poslovnim ili privatnim nepokretnostima preduzetnika.
    Važno je istaći da postoje i alternativni oblici finansiranja biznisa koji početnicima mogu značajno pomoći u prevazilaženju problema nedovoljno raspoloživih finansijskih sredstava. Jedan od najčešće korišćenih je tzv. finansiranje od strane dobavljača. Odloženo plaćanje dobavljačima, posebno kada je taj rok duži od roka odloženog plaćanja koji ste vi odobrili vašim kupcima, može značajno uticati na vašu likvidnost, tj. sposobnost redovnog izmirenja dospjelih obaveza.
    Korisni linkovi: www.irbrs.org

FINANSIJSKI LIZING

Zakonom o lizingu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 70/07, 116/11)  uređuju se poslovi lizinga, uslovi za osnivanje, poslovanje i prestanak rada davaoca lizinga, prava i obaveze subjekata lizinga, prestanak ugovora o lizingu, registracija svojinskih prava nad predmetom lizinga, izvještavanje, revizija i nadzor nad poslovanjem davaoca lizinga.

“Davalac lizinga” je lice koje je dobilo dozvolu Agencije za bankarstvo Republike Srpske za obavljanje poslova lizinga u skladu sa ovim zakonom i koje na primaoca lizinga prenosi pravo držanja i korišćenja predmeta lizinga za ugovoreni period, za šta od primaoca lizinga prima lizing naknadu.

“Primalac lizinga” je pravno ili fizičko lice na koga davalac lizinga prenosi pravo držanja i korišćenja predmeta lizinga.

“Isporučilac predmeta lizinga” je pravno ili fizičko lice koje na davaoca lizinga prenosi pravo svojine nad predmetom lizinga, radi njegove predaje primaocu lizinga na držanje i korišćenje, u skladu sa ugovorom o lizingu.

“Predmet lizinga” je pokretna i nepotrošna stvar ili nepokretna stvar u skladu sa propisima kojima se uređuju stvarna prava.

“Lizing naknada” je novčani iznos koji u ratama plaća primalac lizinga za držanje i korišćenje predmeta lizinga.

“Ugovor o isporuci” je ugovor u pisanoj formi zaključen između isporučioca predmeta lizinga i davaoca lizinga na osnovu kojeg davalac lizinga stiče pravo svojine nad predmetom lizinga u svrhu njegovog davanja na lizing.

Na subjekte i pravne odnose iz posla lizinga nastalog u skladu sa ovim zakonom, odredbe zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi i odredbe drugih zakona primjenjivaće se u slučajevima koje ovaj zakon ne uređuje.

Lizing je pravni posao u kojem davalac lizinga prenosi pravo držanja i korišćenja predmeta lizinga na primaoca lizinga na određeni rok, uz njegovu obavezu plaćanja ugovorene lizing naknade i sa pravom da predmet lizinga vrati davaocu lizinga, da ga otkupi ili da produži ugovor o lizingu.

Subjekti u poslu lizinga su: davalac lizinga, primalac lizinga i isporučilac predmeta lizinga.

Finansijski lizing je pravni posao u kome davalac lizinga:

  1. sa isporučiocem predmeta lizinga koga je odredio primalac lizinga zaključuje ugovor o isporuci na osnovu kojeg stiče pravo svojine nad predmetom lizinga, prema specifikaciji primaoca lizinga i pod uslovima koje, ukoliko se odnose na interese primaoca lizinga, odobrava primalac lizinga,
  2. sa primaocem lizinga zaključuje ugovor o finansijskom lizingu kojim se obavezuje da na primaoca lizinga prenese ovlašćenje držanja i korišćenja predmeta lizinga na ugovoreno vrijeme, a primalac lizinga se obavezuje da mu za to plaća ugovorenu lizing naknadu,
  3. lizing naknadu utvrđuje na osnovu amortizacije cjeline ili najbitnijeg dijela vrijednosti predmeta lizinga.

Ugovor u kome su davalac lizinga i isporučilac predmeta lizinga isto lice ne smatra se ugovorom o finansijskom lizingu u smislu ovog zakona, već ugovorom o operativnom lizingu. Ugovor o lizingu je ugovor zaključen u pisanoj formi, koji obavezno sadrži sljedeće elemente:

  1. podatke o subjektima ugovora o lizingu,
  2. predmet lizinga sa karakteristikama koje omogućavaju njegovu identifikaciju,
  3. određenje vrste lizinga (finansijski ili operativni),
  4. vrijednost predmeta lizinga,
  5. rok trajanja lizinga koji kod finansijskog lizinga ne može biti kraći od dvije godine od dana zaključenja ugovora o finansijskom lizingu,
  6. ukupan iznos lizing naknada koje treba da plati primalac lizinga,
  7. uslove, način plaćanja lizing naknada i efektivnu kamatnu stopu koja se koristi za obračun lizing naknade,
  8. mogućnost za otkup ili produženje ugovora o lizingu,
  9. podatke o isporučiocu predmeta lizinga,
  10. pravo davanja predmeta lizinga drugom na korišćenje,
  11. slučajeve koji će se tretirati kao neizvršenje obaveza od primaoca lizinga i
  12. stopu zatezne kamate koja se plaća u slučaju neizvršenja obaveza.

Osim ovih elemenata, ugovor o lizingu može da sadrži sljedeće elemente: mjesto, vrijeme i način isporuke predmeta lizinga , svojinu nad predmetom lizinga, stranu koja je obavezna da osigura predmet lizinga i rizike od kojih predmet lizinga treba da bude osiguran, način prestanka ugovora, troškove transporta predmeta lizinga, montažu, demontažu i tekuće održavanje predmeta lizinga, zamjenu dijelova, servisiranje i tehničko- tehnološko unapređivanje, obučavanje osoblja primaoca lizinga za korišćenje predmeta lizinga i druge elemente o kojima ugovorne strane postignu saglasnost.